Simplikije je rekao”Panta rei”, Balaševic snimio album istog naziva a sitni i mali Ja istetovirao već pomenutu frazu, jer sam nekako prerano shvatio da sve teče, da sve voda odnese, i lepo i ružno i ma koliko bolno i zastrašujuće to zvučalo mene nije plašilo, naprotiv oduševljavalo me je.
Ima nečeg oslobađajučeg I gotovo katarzičnog u saznanju da u jednom trenutku sve može da se promeni i da ništa nije do tebe, a opet sve je tako jebeno do tebe. Žalio sam ljude koji su se plašili promena, koji su drhtali od straha na svaku životnu oluju i koji su se molili samo za miran i lagodan život. To su mi uvek bile uzaludno protraćene ljudske egzistencije, tišine od ljudi, ništavila duha. I dalje ih žalim. Mišljenja sam da se umori čovek i od lepog, a reka i divljina u meni nisu mi davali mira da se zadržavam predugo ni pored lepog, mirnog i staloženog a kamoli pored ružnog. Bujica u meni nosila me od apatija do histerija, virovi u meni su gutali ljude i izbacivali ih na obale mojih sujeta ne bi li mi nahranili ego. Davili su se u meni i iskusni plivači koji su znajući mi izvor mislili da će lako sa mnom stići do ušća a nisu znali da se sa mnom nikad ne pliva nizvodno nego samo uzvodno jer ja se nigde ne ulivam, ja uživam u svojim brzacima, virovima i povremenim izlivanjima iz korita svojih navika čisto da vidim kako je to biti normalan i običan ali se brzo vratim u svoje uobičajene defektne tokove i tako u krug.