Posted on 20/11/2016

Da li znaš koliko me ne znaš?

BLOG/ Tekstovi

Ne pogađaju me ljudi. Odavno.
Od ljudi sam video i doživeo sve što je moglo da se doživi, i lepo i ružno.
Ne, ne pogađaju me ljudi. Dovoljno sam ih upoznao, imao i voleo da znam da su ništa drugo do koža razapeta preko mišica, mesa i skeleta, kojima u prvom pogledu mogu da vidim koliki im je rok trajanja.

Ne pogađaju me reči, ni lepe, ni ružne. Sve sam ih već odavno čuo.Reči su proizvod ljudskih usta, naprezanja viličnih kostiju, facijalnih mišića, lučenja pljuvačke, i palacanja jezika o zube koji za razliku od zatvorskih rešetki ne uspevaju da zadrže taj eho duše koji se otima iz grudi.

Reči, sve češče nemaju veze sa kognicijom, evoluirali smo tehnološki a nazadovali humanistički,pričamo ono što ne mislimo,radimo šta ne želimo  da bi uvredili, ponizili ili još gore da bi se nekom umilili i dodvorili. Ne, ne pogađaju me reči, reči su jeftine splačine, otpaci ljudskog uma, sto puta sažvakane I prežvakane rečenice kojima se služimo da bi drugima izjavili ljubav ili da bi druge povredili.

Ne pogađaju me ni tišine,u tom moru beskonačnog bešumlja ja sam se rađao I umirao million puta prislanjajući svoje uši na zidove tvog sveta, osluškujuci ima li me u njemu.
Ne, ne pogađaju me tišine, jer kako da te pogodi nešto sa čim si se srodio I bez čega ne bi ni umeo.

Pogađaju me pogledi, zbog pogleda sam se zaljubljivao i odljubljivao,a najviše sam padao na one u kojima vidiš sav strah i tugu u jednom treptaju, pa ih zavoliš zbog slabosti. A ja, ja sam se u tuđe slabosti dečački I klinački zaljubljivao, mene su tuđi duševni ponori oduševljavali I što su bili dublji to sam ljude sve više kao svoje doživljavao I osećao, tuđi nemiri unosili su mi mir u moje haose.Tuđe slabosti, slomljenosti I tuge su me fascinirale I terale me da ih lečim.

Pogadjaju me I dodiri, pogotvu oni koji ti naježe kožu,I jednim zagrljajem učine da osetiš pripadnost za ceo život, to su isti oni dodiri koji promene osetljivost nervnih završetaka pod kožom, pa više nikad ne osetiš ni jednu tuđu kožu takvom vrelinom I sa istim žarom.
Pogadjaju me ruke, i ne, nema to nikakve veze sa mojom Rodenovskom zaljubljenošcu u šake, pokrete i dodire jer tuđe ruke me oduševljavaju a pogađaju me samo tvoje ruke, oko tuđeg vrata ,tvoji dlanovi na tuđim obrazima, tvoje ruke na tuđim preponama, tvoja glava na tuđim ključnim kostima I tvoja unutrašnjost na tuđim genitalnim delovima.

A najviše me pogađaju nepoznavanja.
I ono sto znaš nisam Ja, jer mene iskonskog odavno nema, ja sam se menjao pod tuđim rukama, zavisno od toga pod čijim pogledima sam se budio ja sam svoje svrhe postojanja preobražavao, oblikovale su me dobre vile I kalili demoni, ja sam se za krstove tudjih sudbina zakucavao samo da bi im pomogao da prenesu teret a onda bih na vrhu Golgote kad se sve završi bežao glavom bez obzira, jer me normalno I stvarno kao krajnje odredište nije zanimalo, ja sam sebe bičevao tugama samo da osetim da sam živ, ja sam svoje ideale rasprodao za par lepih reči iz usta nebitnih ljudi samo da bih se osetio posebno, ja više ni ne znam šta su ideali, ne znam ni šta je ponos I njega sam negde u trci za pogrešnima izgubio I više ga nikad nisam našao, a ni ne treba mi bolje mi je bez njega, precenjen je, nije mi taj ponos dostojanstvo pa da ga čuvam. Rekoh ti ne znam šta su ideali ali dobro znam šta su stavovi,a stavovi su tvrdi kučkini sinovi zbog kojih sam što šta izgubio ali preko njih nikad nisam prešao, jer sam uvek od svih, najviše voleo sebe i tako sve dok nisam upoznao tebe.

A ti da li znaš koliko me ne znaš?

Znaš me u krevetu, pod tušem, na podu,u tebi, nad tobom I pod tobom.
Ne znaš me na ulici, u prodavnici, bioskopu, porodici.
Znaš mi tonalitete daha,stenjanja I uzdisanja, znaš koji zvuk znači da usporiš a koji da ubrzaš.
Ne znaš kako bez tebe uzdišem ali jebeno dobro znaš kako zbog tebe dišem.
Znaš mi I pogled kojim te gledam kad te volim .
Ne znaš mi poglede pune suza I besa zbog kojih spuštam glavu da me drugi ne vide.
Znaš mi I usne, znaš kako se razvlače u osmeh kad te oči vide.
Ne znaš kako ih grizem kada te bez reči nema.
Znaš mi usne kako izgledaju kad ti kažu “volim te”.
Ne znaš kako izgledaju kad ti iza leđa prošapuću “mrzim te”. Kad odlaziš.
Znaš mi I ruke,za tebe uvek raširene koje se pre dodira sa tvojom kožom pretvaraju u nežna krila pod kojima te krijem od svog zla ovog sveta.
Ne znaš ih skupljene u pesnice kako udaraju o zidove tvojih ravnodušnosti ne bih li te naterao da ostaneš. Ne znaš ih takve jer ih u svojim odlascima ne primećuješ.

Znaš mi čeonu kost, nepčanu kost, nosnu,suznu I jagodičnu kost,znaš mi oblik klavikule I udubljenje između lopatica u koje spustiš glavu.

Znaš mi eksterijer tela predugo su tvoje ruke I oči boravile na njemu.Ne znaš mi enterijer duše, ne znaš mi spazme vilice kad krenem da ti kažem “volim te” pa se ukočim jer znam da ne smem, ne znaš mi usamljenost zagrljaja kad mi ruke završe na tuđim leđima, ne znaš mi ubrzano lupanje ovog krvavog parčeta mišića ispod par centimetara kože I krhkih rebara kad me celo telo boli zbog tebe, ne znaš mi ćutanja u koja utonem kad odeš a da ne znam kada ćeš opet doći.

 

Zato pre nego što odeš povedi sa sobom ovo dete u meni koje toliko voliš, jer ne znam kako da mu objasnim da ljudi odlaze I pored toga što se vole jer u njima nema hrabrosti da se bore, a vrati onog proteranog Kjerkegora  iz mene kog smo iz dna duše oboje mrzeli ali njemu bar ništa neću morati da objašnjavam, predugo se nas dvojica razumemo i znamo.
I napiši olovkom na onom ogledalu na izlazu iz mog stana datum odlaska, da slučajno nekad ne zaboravim dan kad je detinjstvo otišlo Iz mojih cipela I ostavilo me bosog na dan najveceg pljuska u godini. Nebo nad Beogradom je isplakalo naše godine umesto nas. Mi nismo, ali ima vremena plakaćemo, ja zbog ubijenog deteta u meni, ti zbog ubijanja mene u tebi. I krivićemo jedno drugo za sva buduća nemanja onog nečeg što ćemo tražiti u tuđim očima.

Al’ samo još noćas ostani tu. Dok mi u očima umiru svetovi koje sam izmaštao za nas I gledaj kako mi koprena ravnodušnosti preko zenica pada.
Noćas, ostani tu dok mi se u grudima udah zbog nas pretvara u izdah zbog tebe.
Noćas, ostani tu dok se u meni nevinosti, naivnosti I radosti grcajući u samrtnom ropcu bore za svoj poslednji udah I gledaj kako mi sa lica nestaje sve sto je bilo blago, nežno I nasmejano.
Noćas, ostani tu I gledaj metamorfozu mog novog postanja.
Noćas, ostani tu da manje boli, zagrli me, drži za ruku I gledaj kako noć radja novi dan a ja se iz “nas”poradjam u “sebe”. A onda idi.

A sutra kad sve u meni umre, ništa me neće boleti I opet ću se smejati, I opet ću život grliti, I opet ću se rukama nekim novim nadati al’ na tebe više neću čekati. Jer čekalo je, u meni sve, od postanja nas do apokalipse mene I nije docekalo.
Izvini glupo moje umorile se I ove ruke moje od negrljenja,želje od neispunjavanja,strasti od gašenja,umorila se I ova duša moja od lutanja po talasnim dužinama čežnje.
Al džaba sva ova moja ubijanja tebe u mislima I rečima kad mi živiš u grudima. Jer mi, mi se ne završavamo, svaki kraj početak je novih nas, I znaj I paralelne linije se seku u beskonačnosti, preseći ćemo se negde I mi glupo moje, pa makar I u onom kratkom trenu izmedju jave I sna gde svaku noć šetamo ruku pod ruku, Dalmatinskom ti I ja.

You Might Also Like

3 Comments

  • Reply MAGIC BLACK BIRD 21/11/2016 at 23:37

    Samo bih dodala- da se ljudi nikada dovoljno ne mogu upoznati. Repliciram ti samo na gornji dio teksta, tačnije uvodni dio. 🙂 i sviđa mi se način pisanja…od terminologije pa do tih nekih momenata razočaranja- čak ti dijelovi su najbolje inspirisani i objašnjeni. Emocija je baš jaka.
    “Znaš li koliko me ne znaš?” Obično se tako dešava u većini veza, nažalost…

  • Reply Mr.Nicolleto 29/11/2016 at 23:20

    Judi Zviri i Beštimje

  • Reply oljaka 05/12/2016 at 20:17

    Kakav patos!!!Jako. Uzgred, samo se sami znamo, ostali nas znaju samo onoliko koliko im mi to dozvolimo. Čak ni majka ne zna svoje dete, kad odraste i postane sasvim svoj čovek.

  • Leave a Reply to MAGIC BLACK BIRD Cancel Reply

    Back to top
    %d bloggers like this: