Doći ću,
nepozvan
kad pomisliš da prošlo je sve
da me tvoje telo više ne pamti,
da te još jednom podsetim
kako to izgleda
kad ti srce toliko ubrzano lupa
da ti se infarkt smeši a dlanovi se znoje
dok ti oči bez treptanja gledaju u mene.
Doći ću,
i prevaliću bedeme razuma,
okeane straha,
decibele tvojih ćutanja
i kilometre mojih lutanja
samo da ti donesem pesmu
za tvoj 38. rođendan
kad se uplašiš da stariš
da vidiš da je tvoja mladost
u mojim očima neprolazna.
Doći ću,
nepozvan
da te podsetim kako je
kad se svaki mišić,
živac
i nerv
u tebi ponovo
oseća zbog ljubavi
a ne zbog fizioloških funkcija živim.
Doći ću,
da te podsetim
da svako bežanje od mene,
osmeh sa drugima,
življenje,
i tucanje
nisu ništa drugo
do lažna farsa
puko preživljavanje
i dokazivanje sebi i njemu
da sve to možeš i bez mene.
Ali,
ne ljubavi,
tako jebeno ne možeš
jer znaš kako te ujutru zaboli
kad shvatiš da sve laži koje
sebi kao mantru ponavljaš pred spavanje
sa svitanjem nisu postale istina.
Doći ću,
da ti podsetim telo
kako ume u struku da se slomi,
među nogama da ovlaži,
u rukama da poludi,
i u kolenima od slabosti
zbog mene da onemoća.
Doći ću,
da te podsetim
da su ti čednosti lažne,
moral izmišljen
a stavovi produkt tuđih ideala.
Doći ću,
da u tebi probudim
sav blud koji kriješ
a koji ti jedino lepo stoji
sve ostale maske ti polako spadaju.
Doći ću,
da vidim
kako izgledaju te sreće
koje nisu mogle da žive sa mojim
tugama,
ludilima
I besramnostima.
Doći ću,
da ti pokažem
da dom nisu 4 zida,
da srodnosti nisu
oni smerni
koji se bez protivljenja
pokoravaju u tišini pred tvojim bukama.
Doći ću
da ti pokažem
da sreća nisu
lažni osmeh,
tuđe odobravanje,
impotencija duha,
Ikea subotom
i kej bez držanja za ruke nedeljom.
Doći ću,
da ti pokažem
da taj život koji tako revnosno sređujes
nije orman pa da ga slažeš,
pakuješ
I prepakujes
kako tebi odgovara
jer ljudi nisu stvari
koje su uzimaju po potrebi
a onda ostavljaju na vešalici
da stoje okačeni do sledeće upotrebe.
Doći ću,
i doneću ti pesmu
za tvoj 38. rođendan
kad se uplašiš da stariš
da vidiš da je tvoja mladost
u mojim očima neprolazna.
Doći ću,
da te podsetim
kako ti se to ledeno srce
za koje tvrdiš da je postalo kamen
i dalje grči i menja ekspresije lica
na dodir moje kože o tvoju kožu.
Doći ću,
da te podsetim
Kako ti se oči smeju
kada gledaju u mene
i kako ti se karlica grči
I zubi ti usnu grizu
kada ulazim u tebe.
Doći ću,
da te podsetim
na kapacitet tih pluća
koja još samo da ne bi umrla dišu,
da se setiš kako je gubiti dah poda mnom,
kako se sa mnom u tebi teško diše
i od zadovoljstva uzdiše.
Doći ću,
da sedimo u tišini
da te podsetim
da tišina sa pravim ljudima oslobađa
a ne stvara neugodnosti.
Doći ću,
da ti pokažem
da sav nemir sa mnom
vredi od bilo kog mira sa drugima.
Doći ću,
da ti tucanjem,
ljubljenjem,
držanjem u naručju,
uzdahom
i dahom
slomim
psihu,
predrasude
i stavove.
Doći ću,
da ti prošetam bedemima razuma,
da tvojim mehanizmima odbrane šapnem:
“Ja sam taj, spustite se zidine
da vas maljem zvani duša ne bih srušio“.
Doći ću,
da te podsetim
kako izgledaju pripadnosti
onima za koje si stvoren
a ne onima za koje želiš da misliš
da su tvoje. A nisu.
Ne, ljubavi, tako jebeno nisu.
Doći ću,
da te podsetim
da sreća nisu
prsten na ruci,
kredit u banci,
koncerti za dan zaljubljenih,
lažni osmesi
za još lažnije prijatelje
pred kojima se još jedino i osmehujete,
dok se kući u krevetu jedno drugom leđima okrećete.
Doći ću,
da te podsetim da su sreća
tvoja noga na mom ramenu,
tvoje “moj si” i
moje “tvoj sam”
izgovoreni u uzdahu izmedju dva daha,
pred orgazam
koji se ne folira
ne odlaže
već svakim damarom
tela,
požude
i strasti želi.
Doći ću,
da te podsetim
da mene od sebe možeš da oteraš
samo fizički
a psihički sam uvek tu,
u tvojim sivim moždanim ćelijama
pod prstima,
u krvotocima,
u podsvesti koja se bori
da postane svest ali joj ne daš.
U željama koje se praviš da ne želiš,
u snovima koje zoveš košmarima
pa se budiš da ih ne sanjaš.
Doći ću,
da te podsetim
da Ja i Ti
nemamo veze sa fizičkim.
Mi smo bestelesnost,
prožimanje bez dodira,
orgazam bez seksa,
ljubav bez “volim te”,
srodnost bez “uz sebe držim te”.
Doći ću da te podsetim
da nama ne treba
pločica sa zajedničkim prezimenom na vratima,
isto mesto stanovanja
i prokleta nerazdvajanja.
Jer mi živimo jedno u drugom.
Duše su nam jedna a tela su nam dva.
Ali dok se tela ponovo ne spoje
doći ću,
da te podsetim na ono što znaš
ali se uplašeno zbog sebe i sveta
praviš da ne znaš.
Doći ću,
sa rancem punim života na leđima
i koferom punim snova u rukama
samo za tebe,
da ti skinem tu omču
oko vrata koju nazivaš životom
a sve je samo život nije,
u ugaslim očima ti vidim to.
Doći ću
da te iz te smrti
podignem i oživim.
I zato čekaj me,
dolazim,
da ti pokažem,
da ljubav sa godinama
ne mora da
prođe.
No Comments