Posted on 13/07/2019

Nauči me

BLOG/ Tekstovi

Nauči me
kako se useljava u tuđe krevete
i iz njih odlazi kao iz privremenog skloništa.
Nauči me
da ne pružam ruke
kada bi trebalo da ih skrštam.
Nauči me
kako se okreću leđa onima
koji su ti grudima
i osmesima
hrlili u susrete.
Nauči me
da crveno nije boja ljubavi
već krvi i boli.

Nauči me
kako se ide uspravne glave
kada bi od sramote trebalo da je spustaš.
Nauči me
kako se živi u skladu sa sobom
kada su ti dela i reči u suštim suprotnostima.
Nauči me
kako se kroz život
ide razumom a ne srcem.
Nauči me
kako se gledaju ljudi u oči
nakon što ih ostaviš i izdaš.
Nauči me
kako se bez krvarenja
gazi po srči tuđih snova.
Nauči me
u koji deo leđa
je najbezbolnije zabiti nož.
Nauči me
koliko snage je potrebno u rukama
i ravnodušnosti u grudima
da bi se slomila tuđa krila.
Nauči me
kako da gledam i ne posrćem
u mrakovima tvog ružnog sveta.
Nauči me
kako se sa osmehom odlazi
kada u tebi sve vrišti
ostani.
Nauči me
kako se tišinom odgovara
na tuđa pitanja
od čijih odgovora
zavise čitave egzistencije
njihovih unutrašnjih svetova.
Nauči me
kako da se uklapam
u sredine i proseke,
da ne štrčim više
ovako od snova
i želja
pijan,
lud
i smešan.
Nauči me
kako da mrzim sve što ne razumem
bez ikakve želje i truda da ga
shvatim,
protumačim
i dokučim,
jer lakše je mrzeti
nego nepoznato sebi približiti.
Nauči me
kako se miri
sa ružnom realnošću
i jednostavnošću
jer ti stremljenja
nisu po meri
tuđih mišljenja
stavova,
i shvatanja.
Nauči me
kako se postaje po meri
sveta
Boga
i naroda.
Nauči me
kako se postaje moralan
kad ti blud teče arterijama
a razvrat venama.
Nauči me
da budem sve što nisam
jer samo tako
pokvaren
i zao
jednom
ću moći da ti
odsečno i bezobrazno kažem
nosi se.
Nosi se sa svojim oholostima.
Nosi se sa svojim odlascima.
Nosi se i sa privremenim dolascima.
Nosi se sa svojim nesigurnostima.
Nosite se i ti i tvoje pružene ruke
za koje se kao davljenik hvatam
ne bi li me spasile sopstvenog života.
Nosite se i ti i tvoje oči u čijim zenicama
uvek oživim jer sam samo u njima
ono što ustvari zaista i jesam.
Bludnik žedan tvojih usana
razvratnik željan tvog tela
i ljubavnik gladan tvojih priznanja
da sam jedini
i najbolji.
Nosite se i ti i tvoji zagrljaji
u čije okrilje uvek
padnem
iako znam
da ću u njima
opet da poginem
jer tvoje grudi su pogubilište
mojim željama
a usne su ti dželat
mojim nadama
i zato
nauči me
kako se nadmenost
useljava u glas i
ljudi se gledaju
kao niža vrsta
pa da mogu
jednom
nadobudno i oholo
da ti kažem
jebi se.
Jebite se i ti i tvoj svet
u kojem nema mesta mom svetu.
Jebite se i ti i tvoje laži
zbog kojih sve moje strepnje
atrofiraju u uljuljkujuće mirnoće.
Jebite se i ti i tvoje telo
koje je zamka za moje međunožje.
Jebite se i ti i tvoja opravdanja
Kojima sam sebi oprostiš
i kao miropomazanjem
oslobodiš sebe
svih grehova,
obećanja
i neisupunjavanja.

Jednom ću ti ravnodušno reći
Gubi se.
Gubi se iz svega mog što je nekad bilo tvoje.
Gubi se iz mog života.
Gubi se iz mojih snova.
Gubi se iz mog kreveta.
Gubi se iz moje glave.
Gubi se iz mog sveta.
Nestani iz mog svemira.

Jednom
ću ti hladno
reći dosta mi te je,
moje telo više nije
tvoja kuća.
Ostavi me
da čitam Tomaša i plačem,
da pijem vino i ni o čemu ne razmišljam
a onda da slušam Koena i ćutim o bolu.
Ostavi me
da se od nas lečim
sobom,
boljim ljudima
i životinjama.
Ostavi me
u ovom karambolu
mojih bednih stremljenja
u vezi tebe,
da ih razvlačim po blatu
dok im posebnosti do
nepoznavanja ne uprljam.
Ostavi me da izvršim harakiri
tebe u sebi.
Ostavi me
da povratim bar nevinost uma
jer sam sa tobom sve ostale nevinosti
u bezdan nemorala bacio
i u tom bezdanu ponosno goreo
ne krijući
ono čega bi se pametni stideli.
Ostavi me
da te na silu izvučem
iz sebe,
da te ugušim
tamo
na podu,
između vrata
i kreveta
gde smo nestrpljivo
stvari sa sebe cepali
i životinjski se uzimali,
da ovim rukama
koje su te najnežnije mazile
zadavim tvoja prisustva,
ugušim tvoje reči,
masakriram svoje čežnje
i da na grobu tebe sedim krvav
i uprljan raskomadanim snovima
i lažnim obećanjima
i da se hladnokrvno smejem
ubistvu
tebe
u sebi.
A onda
da ti sledećeg jutra
odam poslednju počast
minutom ćutanja
za sva naša lutanja
i konačno da krenem
u susret životu
kao nov
jer ne možeš sa starim bolovima
ka novim radostima hrliti
jer saplitaće te
uz put i usporavati
i zato te moram ubiti
jer u meni više ne možeš živeti.
I zato
nauči me
manjem zlu
ne bih li se sa njim
oslobodio većeg
zla.

You Might Also Like

No Comments

Leave a Reply

Back to top
%d bloggers like this: