Posted on 16/08/2019

Otkriću ti tajnu

Tekstovi

Otkriću ti tajnu!
-Onda to više nije tajna. Uostalom kad ti neko kaže tajnu ne smeš da je otkrivaš nego moraš da je čuvaš.
-To nije tajna od nekog tamo, već od života samog i nije mi je rekao nego sam je sam saznao.
-Opet ćes mi pričati mudrosti za koje sam mlad?
-Ne, pričaću ti o lažima. O svemu onome o čemu su te lagali a ti im naivno poverovao.
Ko me je lagao? Ne razumem!
-Roditelji prvi. Učitelji. Nastavnici. Profesori. Društvo.
-Zašto bi me roditelji lagali?
-Lagali su te ne zato što su hteli nego zato što su i njih njihovi roditelji lagali i u neistine uverili.

-Zar ljudi što su stariji nisu sve mudriji? Zar sa godinama ne steknu dovoljno znanja da mogu da razlikuju istinu od laži?
-Da ljudi otvorenog srca i širokih vidika steknu znanja i mudrosti, ostali se drže onoga što su ih drugi naučili i od malena im u mozgove usadili. Čitave generacije i dalje žive sa ispranim mozgovima zadojenim stereotipima.
-Šta je to stereotip?
-To je ono kad na primer razdereš koleno, ili neko te povredi pa ti se plače a oni ti kažu da muškarci ne plaču. Lagali su te da nije u redu plakati. Da plaču samo plačipičke i slabići. Kad ti se plače plači, roni suze, u bolu smo svi isti i muškarci i žene, plakanjem se čisti duša, kad je isprljaš, očisti je, da možeš da nastaviš dalje. Nema dobrog čoveka bez čiste duše. Plač je odlika hrabrih.
-Šta su me sve lagali?
-Lagali su te kad su ti rekli da moraš da budeš najbolji. Ne moraš i ne možeš. Uvek će biti boljih od tebe, ne takmiči se sa drugima, takmiči se samo sa onim sobom od juče da bi mogao da budeš bolji TI sutra, razumeš šta hoću da ti kažem?
-Mislim da razumem.
Slagali su te da nije u redu padati, a u redu je, i te kako, i saplitati se i padati i u prašini svojih poraza ležati sve dok se ne osetiš jako i sposobno da opet ustaneš. Lagali su te da kad padneš moraš odmah na noge da se digneš. Ne moraš. Lezi ako ti se leži. Ne vraćaj se na nestabilne noge zato što drugi misle da to tako mora, posle svakog pada i poraza ustaj samo onda kad osetiš da si dovoljno jak da se suočiš prvo sa sobom pa sa svetom. Ponekad iz nemoći kada si na dnu i misliš da dublje i niže ne možeš probude se u čoveku neki inati, mozak se zahukta trista na sat i rode se najbolja rešenja i odluke.
-Malo je glupo pasti a ne ustati odmah.
-Nije, jer da nisi bio slab ne bi pao, ako ustaneš opet ćeš pasti možda još jače i bolnije, sačekaj da ojačaš, lezi u svom porazu i razmišljaj o njemu, misli o šta si se sapleo i šta te je oborilo, srodi se sa njim, a i neba posmatrana sa dna su spektakularna.
-Ti i tvoja neba. Ponekad mislim da si namerno padao samo da bi neba posmatrao.
Ne ja sam grešio i padao jer sam pokušavao da naučim iz sopstvenih grešaka. Tuđe me nisu uzbuđivale ni učile. Dok na svojoj koži ne osetiš sve nikad ništa nećeš znati i naučiti, batali se tih floskula, ne gledaj tuđe greške, na tuđim greškama niko nije ništa naučio, svi smo mi jedinke za sebe, zato greši, jednom, dva puta, hiljadu i sto puta. U redu je grešiti sve dok iz greške nešto ne naučiš. U redu je i ne naučiti. I saznanje da nešto nisi sposoban da znaš je naučeno znanje ako ga osvestiš. Ne možemo svi sve da znamo. Neke od nas moraju i greške da oblikuju i odrede.
-A šta ako nešto silno želim i pokušavam tako kako ti kažeš iznova i iznova i ne uspevam zar nije bolje da odustanem nego da budem predmet podsmeha i pogrdnih nazivanja?
– Nije bolje da odustaneš, ali ne smeš da budeš budala i da do željenog cilja posle pada pokušavaš da stigneš na iste načine. Ajnštajn je jednom rekao da je ludost raditi istu stvar više puta i očekivati drugačiji rezultate. Zato svaki put ustani, otresi prašinu sa sebe i kreni ka istom cilju drugačijim putem. Ne odustaj, odustajanje je put ka smrti, od što više želja odustaneš više ćeš stremljenja u sebi da ubiješ. Nemoj da umreš pre smrti više puta nego što je potrebno.
-A šta ćemo sa uvredama i podsmevanjima?
Na uvrede ne odgovori uvredom nego osmehom, možda sada misliš da je to odlika kukavičluka ali sa godinama ćeš shvatiti da okrenuti se i otići nije znak slabosti nego otmenosti duha. Nećes biti manje muško zbog toga. Nežan muškarac je jak muškarac, upamti to. Kukavice ne plaču. Kukavice ne greše. Jer van svojih dometa ne pokušavaju. Kukavice ne padaju jer po utabanim i znanim stazama hodaju. Ti nemoj ići tuđim stopama. Veličina njihovog raskoraka i stopala neće odgovarati tvojim nogama i zato ne povodi se za tuđim idealima već nađi svoj put pa makar bio i težak, makar se sa njega vraćao odranih kolena i pocepanih cipela, biće tvoj, samo tvoj, najveće avanture i veličanstvenosti dolaze iz neistraženosti. Zato putuj putevima kojima niko nikada hodio nije i ne okreći se na dobacivanja i podbadanja a pogotovu ne na cinične osmehe i podsmehe onih navodno boljih od tebe. Jer to iz njih ne progovara njihova superiornost i uspešnost nego strah i nemoć.
-Hoćeš da kažeš da nije bitno šta se kaže nego ko kaže?
-Između ostalog, sve dok pod “ko” podrazumevaš prvenstveno sebe.
-Hoćeš da kažeš da ne treba slušati druge?
-Naprotiv uvek treba slušati druge, uvek se treba družiti sa pametnijima i boljima od sebe, uzimati njihove savete i razmatrati ih ali nikad po njima ne postupati ako su protivni tvojim savestima, željama i stremljenjima.
-Ali ako nekoga ne poslušaš a on te savetuje rizikuješ da ga izgubiš, ljudi onda dignu ruke od tebe i napuste te, a samoća boli.
-Pravi ljudi te nikad ne napuste, pravi ljudi poštuju tvoje izbore i kad nisu u redu sa njima. Pravi ljudi ti pruže ruku posle pada jer shvataju da si morao da naučis kroz svoja saplitanja i padanja a ne kroz njihove reči i nikad ne kažu “rekao sam ti”. Oni ti zavidaju rane, previju raskrvavljena kolena i postave te opet na noge. One koji ti okrenu leđa i napuste te, isprati, jer je to jedan od načina da razdvojiš žito od kukolja. Lagali su te i to da samoća boli. Boli usamljenost. U samoći si slobodan u usamljenosti si zarobljen i okovan. Između srca i duše. U samoći duša leti u usamljenosti se krije uplašeno iza srca zbog straha da je ne povrede neki novi ili neki stari ljudi. U samoći si ptica u usamljenosti si kavez.U usamljenosti su ti krila razapeta između danas i sutra. A kako je to strašan osećaj živeti u trenutku koji ne koristiš nego misliš o onome što je bilo i onom što možda nikada neće biti.
-Kako ti to znaš?
-Zato što sam sa usamljenostima lezao u krevet i budio se sa njima.
-Zar nisi imao nekog sa kim bi se budio zajedno?
-Imao sam, tela su nam se budila jedno pored drugog a duše su nam na tuđim ramenima spavale. Ali to već nije priča za tvoje godine. To su stvari koje ćeš morati da otkrivaš sam, ja te kroz ljubavne probleme ne mogu provesti jer svaka ljubav je na svoj poseban način lepa i komplikovana a jedna od njenih draži je i da se sa tim peripetijama baviš sam.
-Jel istina da se dobro dobrim vraća kad već sve znaš?
-E to ne znam, barem se meni nikada nije dobro vratilo a činio sam ga, nije se ni ružno vratilo drugima koji su mi zlo činili a iskreno ne bih ni voleo da se išta ikome vraća. Ne sviđa mi se takav poredak stvari, onda bi to bila samo razmena interesa, koja pokazuje sebičnost ljudi a ne raskoš i evoluciju covečanstva, onda ne bi znali ko je dobar iz interesa a ko zbog čistote svoje duše i srca. Možda se vraća, možda se ne vraća, ne znam, dobri ljudi pate i umiru, vukovci i studenti generacije gladuju, majke kuvaju ručkove od otpadaka, a očevi gladuju na pauzama za topli obrok da bi na hlebu uštedeli i detetu knjige za školu kupili a sa druge strane ulicama šetaju ratni zločinci, bez škole i obrazovanja na Mauricijusu letuju ubice i nasilnici, oni sa osam razreda bez obraza i srama sede u direktorskim foteljama a prostitutke voze Ferarije i Maseratije dok fakultetski obrazovani rade na kioscima i u buticima. Ne znam maleno moje da li se vraća, više bih voleo da se sve gore negde sabira pa da nam se se računa kad zaplovimo nebeskim prostranstvima, možda se nekom nešto da da bi ga zabolelo kad izgubi, možda se nekom nešto uzme samo da bi umeo da se raduje kad dobije. Možda se svaka patnja isplati a možda ne. Ali sve i da se ne vraća to nije povod da smeš da budeš bezobrazan i zao već se uvek trudi da budeš darežljiviji i bolji pogotovu prema slabijima.
-Kako biti srećan u životu reci mi kad se praviš da sve tako znaš?
Ključ za sreću je da nikad ne ugrožavaš sopstvenu slobodu i ne uskraćuješ sopstvena zadovoljstva. Ne radi stvari koje tvom duhu ne prijaju, duša naterana na ono što joj nije po volji u grudima vene. Uvek nađi način da spojiš lepo i korisno, da spojiš dva sveta, svet tvog imaginarnog i realnog, da ih stopiš u jedno. Nikada ne dozvoli drugima da ti kažu šta smeš ili možeš da budeš. Budi ono što u sebi osećaš da jesi. Sve dok ne ugrožavaš druge svojim zadovoljstvima dozvoljeno je da si ono što jesi. Pokušaj da shvatiš svakoga. Ako ne možeš da shvatiš ne osuđuj nego diskretno okreni glavu bez glasa i komentara, nisi u njihovim cipelama hodao i njihove bolove preživeo da bi sebi dozvolio da sudiš ili imaš komentar o bilo kome.
-Pričaj mi još o životu!
-Život je čudesan.
-Ako je tako čudesan što mi stalno daješ uputstva i zašto se svi žale na njega kako je težak?
-On je lak, samo ga mi našim peripetijama zakomplikujemo pa ga krivimo a on kao ratni zločinac sedi na optuženičkoj klupi našeg postojanja i ćuti. Nismo dobri prema njemu a hoćemo da on bude dobar prema nama. Obećaj mi da ćeš ga uvek voleti i da ga nikad ni za šta nećeš kriviti.
-Obećavam.
-Umeti da snosiš odgovornost za svoja dela odlika je najvećih. Za sve što ti se desi kriv si ti ili oni oko tebe i situacije u koje ste doveli sebe. Nije vam život kriv. On vam je dat da od njega napravite živuću umetnost, ne traćite ga na koještarije.
-Ok, dosadan si, sad postaješ preopširan. Jel mogu da idem da se igram?
-Naravno ljubavi, samo još jednu stvar od malih nogu upamti a to je da je i život igra. Najlepša i najčudesnija od svih. Igraj je.

You Might Also Like

No Comments

Leave a Reply

Back to top
%d bloggers like this: