Od čudne sam vrste ljudi. Ne volim neminovnosti, plaše me ustaljenosti, ne razumem se u moranja, još manje u tako trebanja. Uvek sam u deficitu sa vremenom, prezirem satove i one na zidovima što potmulo kucaju i pomeraju ti valove moždanih talasa i one na rukama koji te stežu za zglobove kao da su okovi a jedini okovi koje volim oko ruku su tuđe ruke jer kad pogledaš ruku u ruci vidiš lepotu božanskog koji je napravio dve duše koje se rukama vezuju jedno za drugo jer za mene vreme nema veze sa satima, minutima, sekundama ili eonima za mene je vreme samo ono što se meri osmesima, pogledima i radostima. Vreme i život postoje samo kad smo ti i ja goli i sami, sve ostalo je preživljavanje u utopiji koju su izmislili oni u većini, budni bez snova i želja, koji su zaboravili da su od zvezdane prašine sazdani pa život provode u prašinama sopstvenih mizernih života i pravila.
Ne pogađaju me ljudi. Odavno.
Od ljudi sam video i doživeo sve što je moglo da se doživi, i lepo i ružno.
Ne, ne pogađaju me ljudi. Dovoljno sam ih upoznao, imao i voleo da znam da su ništa drugo do koža razapeta preko mišica, mesa i skeleta, kojima u prvom pogledu mogu da vidim koliki im je rok trajanja.
Ne pogađaju me reči, ni lepe, ni ružne. Sve sam ih već odavno čuo.Reči su proizvod ljudskih usta, naprezanja viličnih kostiju, facijalnih mišića, lučenja pljuvačke, i palacanja jezika o zube koji za razliku od zatvorskih rešetki ne uspevaju da zadrže taj eho duše koji se otima iz grudi.
Reči, sve češče nemaju veze sa kognicijom, evoluirali smo tehnološki a nazadovali humanistički,pričamo ono što ne mislimo,radimo šta ne želimo da bi uvredili, ponizili ili još gore da bi se nekom umilili i dodvorili. Ne, ne pogađaju me reči, reči su jeftine splačine, otpaci ljudskog uma, sto puta sažvakane I prežvakane rečenice kojima se služimo da bi drugima izjavili ljubav ili da bi druge povredili.