Jednom kad pružim ruke beskraju umesto tebi, kad pokupim sa poda svoje rasprostrte snove, kad ugasim ove proključale vulkane želja i ubijem nadu stvarnostima otići ću, jer me više ni sa čim ne zadržavaš sem sa rečima, a ljudi se od odlaska sprečavaju postupcima, ne suglasnicima i samoglasnicima. Ljudi se od odlazaka ne zadržavaju rukama već zagrljajima u koje sliješ svu svoju dušu, ljudi se zadržavaju usnama a ne praznim obećanjima.
I zato kad odem ne traži me u sebi, tu me nikad nije ni bilo.
Tu nema ni tebe. Poneo sam te sa sobom.
Kad odem potraži me tamo gde su me tuge kalile, nade smirivale, želje mi krila davale, nađi me tamo gde sam se pokvaren od bola i sluđen od sumnji i ljudi u sopstvene sumrake skrivao.
A ti, ni ne znaš gde je to jel’ da?
Ne pogađaju me ljudi. Odavno.
Od ljudi sam video i doživeo sve što je moglo da se doživi, i lepo i ružno.
Ne, ne pogađaju me ljudi. Dovoljno sam ih upoznao, imao i voleo da znam da su ništa drugo do koža razapeta preko mišica, mesa i skeleta, kojima u prvom pogledu mogu da vidim koliki im je rok trajanja.
Ne pogađaju me reči, ni lepe, ni ružne. Sve sam ih već odavno čuo.Reči su proizvod ljudskih usta, naprezanja viličnih kostiju, facijalnih mišića, lučenja pljuvačke, i palacanja jezika o zube koji za razliku od zatvorskih rešetki ne uspevaju da zadrže taj eho duše koji se otima iz grudi.
Reči, sve češče nemaju veze sa kognicijom, evoluirali smo tehnološki a nazadovali humanistički,pričamo ono što ne mislimo,radimo šta ne želimo da bi uvredili, ponizili ili još gore da bi se nekom umilili i dodvorili. Ne, ne pogađaju me reči, reči su jeftine splačine, otpaci ljudskog uma, sto puta sažvakane I prežvakane rečenice kojima se služimo da bi drugima izjavili ljubav ili da bi druge povredili.