Posted on 02/02/2018

Jednom…

BLOG/ Tekstovi

Jednom
kad u meni prekipe želje,
neostvarivanja počnu da ubijaju
a tuge nekontrolisano da urlaju
osmehnuću se,
ustaću
i bez okretanja
zaključaću za sobom vrata
na putu do prodavnice i
nikada se više neću vratiti.

Pobeći ću
od ljudi,
od zabrinute rodbine
od lažnih i pravih prijatelja
od sebe
i od tebe.

Šibace me kiša,
lomiće me kopna i okeani.
Putovaću
vozovima,
autostopom
i brodovima.

A onda ću jedan dan
kad u meni više ne bude prostora
za nove kontinente,
države,
sela
i gradove
umoran od lutanja
spustiti kofere u Havani
i biću daleko od tebe
i biću daleko od sebe
i to će biti dovoljno za novi početak.

Živeću u malom stanu
i čitaću klasike svetske književnosti.
Preziraću Bajrona,
oplakivaću Jesenjina
i ljutiću se na Majakovskog.
Uspavljivaću se uz Mariju Kalas
i foliraću stalež i prestiž
a patiću za svim prostaklucima sa tobom.
Pljuvaću mejnstrim
i holivudske blokbastere
i gledaću samo crno bele filmove.
Patiću sa Grantom,
smejaću se sa Ingrid,
tugovaću za Merilin.

Nosiću odela na strafte,
šešire i leptir mašne,
brkove i bradu.
Imaću gitaru i iznova i iznova
sviraću Luz Casal
i pevušiti Historia de un Amor
jer je to jedino na španskom što znam.

Diviću se ljudima
crne kože i belih zuba
koji u svojoj nemaštini nesreću ne vide
nego se uvek smeju od uva do uva.
I učiću od njih koliko za sreću malo treba
a biće uzaludno jer nikad
naučiti neću da je sreća stanje uma
a ne prisustvo nekih ljudi.

Igraću salsu,
voziću plavi Kadilak
i imaću palmu na terasi
i neću biti srećan ali ću biti blizu sreći.
Novim godinama setaću bos plažama,
udisaću so u vazduhu,
pušiću Cohibu odvaljen od ruma na Maleconu
I ništa me neće sećati na tebe
sem mog života
koji će podlo i kurvinski
svaki put da mi se prišunja
kad god poplava alkohola
podrije bedeme prisilnog zaborava u meni
i onda ožive
boje tvojih očiju
ni braon ni zelene
zavisno od svetlosti i doba dana,
tad će na koži da zapeku mesta
koja su tvoja usta ljubila,
tad će u meni da ožive davni dani
kad smo se voleli
u iznajmljenim stanovima Beograda
u strahu da ne dođe dan
kad se više nećemo jedno drugom
osmehivati,
diviti,
jedva čekati
i klanjati.
I ipak ponekad, samo ponekad
maramicom iz sakoa ću brisati suze
na obalama Havane
kad se setim tebe i Beograda.

A onda ću se trezniti i utehu tražiti
u telima onih oko mene koji su daleko od tebe.
Vodiću ljubav
sa boljima
i tucaću se krvnički sa gorima
od tebe
i nikad
mi niko
više neće značiti
i ničije mišljenje mi bitno biti neće
i neću razmisljati o
vaspitanju, kulturi i moralu
jer briga te šta ko o tebi misli i zna
kad ti nikog ne znaš.

I živeću dugo i raskalašno
i postaću deda
koji jutra provodi na plaži
sa pogledima
uprtim
u daljine
tamo ka severo-istoku
gde okean ljubi Evropu
gde mora grle Balkan
gde Beograd miriše na lipu.
I ponekad
samo ponekad
ponet setom
čitaću malim crncima
izražajnim glasom
moj loš španski prevod Dučica
a oni će se u svojoj neiskvarenj naivnosti
i mladosti pitati
kako je to “san o sreći viši nego sreća”
i ko su ti koji su za mene
tamo na brdovitom Balkanu
ostali nedostižni, nemi i daleki
i izbegavaće
ludog starca
koji dane provodi
po plažama
sa životinjama
i knjigama.

A kad umrem
i kad me vrate
ako te bude imalo
zapali mi sveću
za pokoj i umirotvorenje
ove nemirne duše
jer sva moja bežanja i lutanja
nisu imala veze sa mojim
požudama,avanturama i ekstravagancijama
nego je sve u meni umrlo
da bi tvoje srce
daleko od mene
u miru bezbrižno živelo.

You Might Also Like

No Comments

Leave a Reply

Back to top
%d bloggers like this: