Posted on 20/12/2019

Kada mi nedostaješ

BLOG/ Tekstovi

Plaši me
ova neprolaznost nas,
neprolaznost tebe u meni,
mene u tebi.
Po poretku stvari
sve bi trebalo da je
prolazno,
smrtno
i do pepela trošno.
Sve bi treblo
da se smiri
i da se stiša?
Ne, ne prolaziš me,
samo mi godine
prolaze
dok je tvoja slava
u mom umu večna.


Sa tobom
vreme se savija
kao na Dalijevim satovima
ovo više nije ni ljubav
ovo je nadrealizam jednog života
kojeg svakodnevno proklinjem
jer nisam besmrtan
pa da se eonima
u tvojim očima ogledam
jer i večnost
nad večnostima
sa tobom
prekratka je.

Što te više imam, sve mi više trebaš.
Što te više grlim ruke su mi praznije.
Što te više imam još više želim te.
Što te više gledam ne nagledam te se.
I da sam te hiljadu godina gledao
ne bih te se nagledao,
tugo moja.

Na tvojim grudima skrila se
cela hijerarhija Maslovljevih potreba
u tvojim očima živi sva psihoterapija
mom umu ikad potrebna.

Kad te dodirujem,
ljubim,
imam
nisam sav svoj
više sam tvoj
jer sa tobom
jednina je obesmišljena.
Tvoji dodiri kože
o moju kožu
pale varnice u mozgu
zbog kog se telo
neumereno trese
od želje
i strasti.
Tvoj jezik
je najukusnija stvar
ovog sveta.
Kada ti imam telo
ponosan sam
kao da imam ceo svet
jer tvoje telo
i jeste ceo jedan svet.
Svet koji što više istražujem
sve me više iznenađuje.
Tvoje telo je
psiha mom erosu,
sa njim sam stalno
od obožavanja
do posedovanja.
Nekada sam ga
u noćnim satima
dok spavaš
sa zadovoljstvom voajera
gledao
i tumačio sve tvoje suštine
pokušavajući da shvatim
šta nas to tolikim silama
neraskidivo veže.
Tumačio sam nas
kao reakcije organa i hormona
kao reakcije srodnosti i nestvarnost
kao reakcije sudbine i magije
kao reakcije puke želje i animalne potrebe
i nikad načisto nisam bio
šta smo
i zašto smo bili
samo znam
da sam te
ceo život ostao željan.
Nedostajanje tebe
je postalo merna jedinica za vreme.
I zato kažem ti
plaši me ova neprolaznost nas
sada kada više ni nema nas.
Sada kada su nas razneli
po svojim životima
neki drugi ljudi,
od nas napravili saputnike,
ljubavnike,
tajne alkoholičare
i doživotne melanholike.
Plaši me ovo
nedostajanje nas
koje nikako
u ravnodušnost da metastazira.

Kada mi nedostaješ
savijem vreme
i napravim vremensku petlju,
kontinuum iz vremena najveće ljubavi
pa u krug proživljam
osmehe,
dodire
i uzdahe.

Kada mi nedostaješ
skinem se go
sedim ispred ogledala
gledam se
i ćutim.
Spuštam ruke na mesta
gde su tvoje ruke
bile,
klizile,
grebale
i milovale.
Ova koža još je puna tvojih dodira
moje telo je poprište svih naših spajanja.
I dalje sam veličanstveno bojno polje
na kom su godinama naše
psihe,
sujete,
ponosi,
i strasti
vodili,
dobijali
i na kraju ratove gubili.
U meni se još nalaze
krvava polja
i masovne grobnice
ubijenih nada,
u meni i dalje stoje
iskopani rovovi
u kojima je palo moje poslednje JA
sa tvojim likom i osmehom
istetoviranim na mojim zenicama,
dok sam u ruci stezao
komad zgužvanog plavog neba
ispod kog sam hteo da smestim nas.

Kada mi nedostaješ
izmislim svet
u kom smo se
jedno za drugo borili
a ne lomili.
Izmislim svet
u kom nam je krevet
bio svetilište
a ne bojno poprište.
Kada mi nedostaješ
vodim razgovore
sa tobom u ovoj mojoj glavi,
šapućem ti
kako bih
o tebi
u jednoj besanoj noći
mogao da napišem
svu poeziju ovog sveta
samo dok kroz prozor
sa tvojih grudi svet posmatram.
Šapućem ti
da bih sa tobom
pored sebe
i protiv svih
nepravdi
ovog sveta
ratove da vodim išao.
Kada ni to ne ubije nedostajanja
prepešačim Zemun
uzduž
i popreko,
nahranim labudove,
pustim krik iz grudi
sa Milenijumske kule,
natrpam oči ljudima,
uši bukama,
usta ćutanjima
i umoran zaspim
sa mislima o tebi
pitajući se
kako smo postali
ovakvi kakvi smo,
strani i tuđi
a kleli smo se
u pripadnost
i večnost.
A onda se stidim
jer zbog nas još jedno
zauvek nije ispunilo svoju svrhu
nego je postalo
jedno obično nikad više
i zaspim sa saznanjem
da sam izneverio
još jednu večnost
kojoj sam hteo
da se ovako
zaljubljen
i lud
do smrti
predam.

Kada mi nedostaješ
nedostajem i ja sam sebi.
Onakav snažan
i jak kakav sam bio
u tvojim očima
sad sam samo slab
i nemoćan u svojim
pa ironijom strah pokrijem uvek
tugu zaglušim smehom
a čežnju udavim alkoholom.

Kada mi nedostaješ
tuga zapljusne obale moje psihe
razbole se u meni svi arhetipovi
uvenu cvetovi
zamru leptirovi
i dobrote se ućute.
Probude se
u meni divlje zveri
pokidaju lance
i krenu da manijački rovare
po meni
da se hrane preostalim nadama
da na komade rastrgavaju moje dobrote
ožive zlo u meni
pa se sa njima bijem
ponekad i mesecima
dok se ne pojaviš
pod kontrolu
sve da ih staviš
jer tvoja ruka
je krotitelj
mojih tuga.

Kada mi nedostaješ
nedostaje mi glava
na tvojim grudima
sa kojih bih
i smak sveta
ravnodušno
kao dosadnu
pozorišnu predstavu
gledao
i sa kojih bih
sve svoje žive
u bespovrat ispratio
i na njima
to lako podneo.

Kada mi nedostajes
ubijem sećanja
alkoholom
i pesmama
pogrešnim rečima
i lažnim mržnjama.

Kada mi nedostaješ
izvučem ceo arsenal laži
i njima naoružan
tako lepo
lažem sebe
da mogu bez tebe,
da mi ne trebaš
i da me prolaziš.

Kada mi nedostaješ
pitam se
da li i ja tebi nedostajem
ili je to telo pored tebe
izbrisalo sve moje tragove sa tvoje kože
pokazalo ti nova zadovoljstva
i nove načine da te dovede do
boljeg i jačeg vrhunca.
Možda te brže uspava,
možda te lepše grli rukama
i zadovoljava usnama.

Kada mi nedostaješ
napišem pesmu
da olovkom
ponizim daljine
da im pokažem
da su proste i jednostavne
jer u reči
mog pera mogu da stanu
a onda oplačem blizine
jer znam
da ma šta god radio
i pričao
uvek ću se prikloniti daljinama.

Kada mi nedostaješ
ćutim danima
srodim se sa tišinama
i vodim ljubav sa tugama,
umirem sa zalascima
i oživljavam sa izlascima sunca,
grlim tvoja odsustva,
umiljavam se tišinama
i pričam pticama
o nama
da bi mogle
u ovakvu jednu jesen
da opevaju našu priču
u nekim toplijim
južnijim krajevima
koje mi nikada
zajedno
ruku pod ruku
nećemo videti.

Kada mi nedostaješ
otvore se ponori
i lični paklovi
izgmile sve sablasti
pa spavam sa žalostima
i budim se sa prazninama.

Nedostajanje tebe
ima ukus metala
i bodljikave
žice oko vrata.
Nedostajanje tebe
ima težinu
svih problema
i očaj
svih smrti
ovog sveta
skupljenih u jedno.

Kada mi nedostaješ
molim se za nenedostajanje
tebe i mene.
Ne čupam kosu sa temena
i ne posipam se pepelom sagorelih dana.

Kada mi nedostaješ
živim jučerašnjicu sa tobom
u mojim mislima
i sadašnjicu
na javi sa drugima.

Kada mi nedostaješ
izmislim ceo jedan svet
i smestim u njega naš životni vek
uselim se u njega
i konačno živimo
i smejemo se
imamo dom i sreću.
Ponekad putujemo svetom
a nekad samo ležimo i ćutimo.

Kada mi nedostaješ
izmislim ceo jedan svet
u koji jednom kad te umore lutanja
možeš da se vratiš
a do tada
u sebi molim Boga da i ja
nedostajem tebi
nekada
onako
bar malo
u ime velikih reči
i starih dana.

You Might Also Like

2 Comments

  • Reply Nataša 23/12/2019 at 23:15

    Bas si napisao..dobroo..golooo..ludoo a normalno ..savrseno do koliko to bilo sta moze uopste biti…❤

    • Reply kraljnedodjije 24/12/2019 at 11:55

      Hvala ti od srca, drago mi je da si uspela da osetis emociju koju sam zeleo da prenesem 🙂

    Leave a Reply

    Back to top
    %d bloggers like this: