Posted on 25/03/2017

Neki ljudi dođu da te nikad ne prođu!

BLOG/ Tekstovi
Sedimo u zadimljenoj sobi mi stari znanci a uskoro bivši ljubavnici i sadašnji samo poznanici, svako zavaljen u sopstvenu fotelju obavijeni dimom cigareta plovimo galaksijama sopstvenih sivih masa dok nam opori miris vina na jeziku ne da da pustimo glas, ni da zapevamo neku plačljivu pesmu Sem Smita koja se otužno vuče u pozadini i stvara nam savršen štimung za nadolazeća pitanja koja već predugo vise u vazduhu ali se ne postavljaju jer je ćutnja zavladala, a ćutimo ne od stegnutih nepca zbog loše berbe koju pijemo iz skupih časa, ne od opijenosti nego od nemosti, one nemosti koja ti otupi um, jezik, srce i mozak.
Teramo se da progovorimo u ovom kraju koji vodi ka beznađu ali reči nikako da se skotrljaju niz usne, pune se piksle opušcima a pune nam se i grla rečima, guše nas neizrečena pitanja zaspala u nama pa ih sad od tišine probudjene  iz naših dubina proteravaju tuge koje smo potiskivali. A svaka potisnuta tuga u nama koju učaurimo u duši kad sazri ne izlegne prelepog šarenog leptira nego kondore straha koji ti svojim krilima slome sve u tebi pre nego što nađu put da pobegnu iz tebe a u svom begu sa sobom povedu sva prećutana stanja, sva nezadovoljstva i nesigurnosti i obično tada lavine satkane od reči krenu.
Gde je ljubav? pita me.
-Koja ljubav? odgovaram rezignirano na granici malodušnosti.
Ona naša?
-Imali smo mi u ovom ludilu od emocija mnogo vrsta ljubavi,na koju tačno misliš? Partnersku? Prijateljsku? Onu osnovnu humanističku prema čoveku?
Mislim na partnersku, gde je nestala?
-Tamo negde u krevetu, kad smo počeli da okrećemo leđa jedno drugom,
kad smo umesto poljubaca počeli da mrmljamo laku noć a umesto dobrog jutra da ćutimo I ispijamo kafe.
Nestala je kada smo počeli da gledamo odvojeno filmove I da se ne smejemo istim stvarima.
Nestala je onda kad smo prestali da pamtimo datume I godiŠnjice.
Nestala je kad smo krenuli da se divimo različitim pojavama a da jedno drugo ne upoznajemo sa istima.
Nestala je kad smo se zasitili jedno drugog a postali gladni stranaca.
Nestala je kad smo prestali da se gledamo u oči a počeli da skrećemo poglede I maštamo o drugim ljudima.
Nestali smo kad smo prestali da drhtimo jedno drugom u rukama od uzbuđenja.
Ljubav je nestala kad su nam noći postale kazne a svitanja I begovi iz kreveta spasenja.
Dakle noći su krive, preko noći je sve nestalo?
-Ne, glupo moje, nista se preko noći ne gasi I ne umire sem života ljudskog, pa tako ni mi. Gasili smo se sporo I umirali polako dan pod dan ,reč po reč, neizgovorenu, svaki dodir leđa o leđa ubijao je dodir lica o lice, svaka tišina govorila je više od reči.
Kako to tišine mogu da pričaju?
-O pričaju i te kako, mnogo živopisnje I glasnije od svake reči jer one ne koriste usne, zube i jezik kojim će da ispalacaju gomilu samoglasnika i suglasnika povezanih u lingvističke forme kojima će da kažu šta im je na umu, tišine koriste skretanje glave da kažu najbitnije, tišane koriste oči da kažu sta je duša u svojih 21 gram nataložila. Svako tvoje neizvijanje leđa prilikom mog prodiranja u tebe koje se nije završilo vriskom I pogledom u oči bio je korak ka kraju ljubavi. Jer oči nisu samo ogledalo duše, oči i jesu  duša čoveka a duša koja svoje lice sakrije čim orgazmički sa nekim završi nije duša koja je uživala nego koja se pokajala.
Znači I oči imaju veliku ulogu u prestanku naše ljubavi?
-O da, oči imaju najveću ulogu jer ja nisam jedan od onih koji se useljava u lobanje I grudne koševe, koji opseda srce I misli, ja sam onaj koji se useljava, živi I umire u ocima a da do srca nije ni stigao, jer ne želim da se povlačim po tuđim krvavim mišićima ni u svoje ne zalazim, ja dođem I prođem kao tajfun, dok me gledaš I diviš mi se tu sam, kad me poželiš u sebi, u svojim grudima I misima već me nema, ne trebam ti ja ovako od nemira I lutanja skrojen. Ne želiš da tumačiš moje suštine, jer su moje životne filozofije paradoksi ljubavnih patologija, svaka moja čežnja je osuđena na propast a svaka moja želja je odavno ispunjena.
Znači od tebe ništa ne sme da se očekuje?
-Naprotiv od mene očekuj svašta, ja sam parada ludila koja sa sobom vuče stotine raznobojnih helijumskih balona I ciganskih svirača, ja sam haos I buka, ja sam sav nemir ovog sveta koji može da stane u jednog čoveka, ja sam sve ono što drugi žele da budu a nemaju hrabrosti, u meni naizmenično kipte besovi i hlade se tuge, od svitanja do sumraka hiljadu sreća u meni umre i oživi, mojim kostima i mesom hrane se i goste bipolarnosti, ja sam pajac bez crvenog nosa koji je ostao zaboravljen u nekom od mojih begova od svega normalnog i stvarnog na nekom noćnom stočiću kod nekog mnogo manje razumljivog nego što si ti.
Šta ja da radim sa tom tvojoj paradom?
-Veseli se I uživaj ,cirkusi su tu da zabave narod ne I da ostanu.
A ako se I ja pridružim cirkusu da li bi onda mogli da budemo zajedno?
-Ne, glupo moje, nisu cirkusi za vas osetljive I lomljive duhom, nemaš ti snage za iznova iste predstave, monologe, cirkuske tačke I razvlačenja po trapezu života, umoriće te svaki dan novi grad I nova lica. Nismo svi stvoreni za lutanja, ti si od one vrste koja je stvorena za ostajanja I to je ok. U ostajanjima nema ništa ružno, ostajanja su lepa kad imaš sa kim I gde da pustiš korene a lutanja su za nas raskalašne duhom, razbijene životom I slomljene srcem. Lutanja su za nas oštećene I pijane od bola. Ti, ostani molim te, nema u tebi ni dovoljno oštećenja ni dovoljno oduševljenja za ovako nešto.
Znači ovo je kraj nas?
-Ne verujem u krajeve, svaki kraj je početak nečeg novog. Sa krajevima ti je isto kao i sa lepotom, on je u oku posmatrača, za mene je počeo odavno, za tebe tek sad kad sam ti ga pokazao.
Jel smo se bar voleli?
-Jesmo, I te kako, ne organizuju se predstave svakom I ne pokazuju se oštećenja duše I naprsline duha onima koje ne voliš.
Pa zašto se onda rastajemo?
-Zato što ljubav nekad nije dovoljna, možda nekim normalnim ljudima koji žele da vole I budu voljeni, koji žele da cene I budu cenjeni, koji u sigurnost hrle kao u majčinu utrobu I samo se tako osećaju sigurno. Meni ljubav nikad nije bila dovoljna, mene sva ta iznova ponovljena volim te kao obrazac neke naklonosti I emocije guše, meni uvek treba nešto preko toga, meni trebaju pogledi od kojih se koža ježi I dodiri od kojih se telo trese, krv uzavri, srce poludi a mozak zapliva u serotoninu, oprosti mi glupo moje što nisam umeo da budem noramlan I prosečan nego vasceli vek od života I strasti pijan, što me normalne stvari I ljudske dobrote nisu uzbuđivale, oprosti što nećemo imati neku kuću u kojoj ćemo ostariti,gledati se preko naočara I dopunjavati jedno drugom ukrštene reči. Pogotovu mi oprosti što moja ludila nikad neće biti zadovoljna tvojim normalnostima jer ja ne želim život u kom se po opšte prihvaćenim pravilima normalnosti živi, ja želim ludila u kojima se ne živi nego se preživljava od danas do sutra, ja neću obična “volim te”, ja hoću vriskove Majakovskog kojima je izjavljivao ljubav Ljilji Brk dok je telo svoje Osipu davala, ja hoću prejaku reč koja je ubila Miljkovića, ja hoću vođenja ljubavi u svitanje pored Save. Ja neću da se upoznajemo, ja hoću da se polupamo dušama, grudnim koševima I mislima dok ne postanemo jedan organizam koji diše istim plućima I kuca istim srcem. Ne, ja ne želim ljubav gde jedno od nas dvoje jednog dana neće postojati, ja želim savršen hibrid nas koji zajedno živi i zajedno umire.
Ja ne umem te ljubavi u dvoje gde ruke služe da se drže u rukama ja umem samo one gde ruke služe da se istražujemo po telima. Zamisli samo to bacanje vremena na držanje za ruke kad možeš da držiš grudi, bokove, opipavaš mišiće I vilice uz vilice pred poljubac.
Ako si me voleo zašto mi to nikad nisi radio?
-Zato što to za tebe ne bi bila ljubav kakvu očekuješ od mene a to je opet ljubav sa moje strane za tebe.
Ali mogu da probam da se prilagodim tome za tebe?
-Prava ljubav nikad nije bila i nikad neće biti prilagođavanje već samo davanje, uzalud probanja jer neće ti se svideti.
Ne možeš to da znas!
-Mogu, jer znam tebe. Koliko ljudi toliko I ćudi, koliko ćudi toliko I načina izražavanja ljubavi, tvoja ljubav je nežna I senzualna, moja je strastvena I životinjska.
Šta to znače?
-To znači da nismo svi isti i da ono što je tebi ljubav meni je samo predigra, to znači da ti voliš da te osvajaju lepim manirima ja volim da osvajam životinjskim instinktima.
Dakle ti si samo predator koji uzima šta mu je I kad mu je potrebno, jer ne umeš da voliš već se samo predaješ strasti.
-Ne, glupo moje, grešiš, voleti je uzvišeno a da bi se volelo nekima je od nas mnogo teško, mnogo strasti u nama mora da se probudi I uspava, mnogo čežnji da se odživi I upokoji da bi se ljubav rodila, jer prosta ti je to priča neko voli, odvoli, raskine I nastavi a neko ćuti, bira I traži pa makar I godinama dok ne nađe, al kad nađe onda je siguran da je to ono pravo, za koje se ceo svet I kosmos urotio da pošalje baš u tom trenutku jer neki ljudi dođu da te nikad ne prođu.

You Might Also Like

10 Comments

  • Reply Zevsova cerka 25/03/2017 at 22:43

    Odlicno!

  • Reply pesakvremena 01/04/2017 at 15:56

    Dva puta pročitah u dahu….i ostavio si me bez teksta….savršeno napisano!

  • Reply veshtichanstvena 03/04/2017 at 20:07

    Genijalno iskazana strast zivljenja , voljenja, do srzi :))))

    • Reply kraljnedodjije 03/04/2017 at 20:50

      Wau, ne znam sta bih rekao sem hvala puno na ovako divnim recima 🙂

  • Reply travelwithme107 11/04/2017 at 13:15

    Jednostavno nemam riječi za tvoj način pisanja! Oduševi me svaki put. Svaka ti čast 🙂
    Zato sam te odlučila nominirati za Versatile Blogger Award 🙂

    • Reply kraljnedodjije 11/04/2017 at 16:39

      Hvala puno. I ja sam bas, bas uzivao u tvom tekstu i slikama o Torinu 🙂

  • Reply kraljnedodjije 15/05/2017 at 22:42

    E hvala puno,puno . Bas mi drago da ti se svidja

  • Reply Hank Moody 16/05/2017 at 00:40

    Maestralno. Bravo, majstore.

  • Leave a Reply to kraljnedodjije Cancel Reply

    Back to top
    %d bloggers like this: