Posted on 19/09/2017

Nemam više vremena

BLOG/ Tekstovi

Od čudne sam vrste ljudi. Ne volim neminovnosti, plaše me ustaljenosti, ne razumem se u moranja, još manje u tako trebanja. Uvek sam u deficitu sa vremenom, prezirem satove i one na zidovima što potmulo kucaju i pomeraju ti valove moždanih talasa i one na rukama koji te stežu za zglobove kao da su okovi a jedini okovi koje volim oko ruku su tuđe ruke jer kad pogledaš ruku u ruci vidiš lepotu božanskog koji je napravio dve duše koje se rukama vezuju jedno za drugo jer za mene vreme nema veze sa satima, minutima, sekundama ili eonima za mene je vreme samo ono što se meri osmesima, pogledima i radostima. Vreme i život postoje samo kad smo ti i ja goli i sami, sve ostalo je preživljavanje u utopiji koju su izmislili oni u većini, budni bez snova i želja, koji su zaboravili da su od zvezdane prašine sazdani pa život provode u prašinama sopstvenih mizernih života i pravila.

Ne volim satove, satovi su ubice spontanosti, svakim pogledom na njih te podsećaju da je vreme za nešto. Vreme da se probudiš, vreme da odrasteš, vreme da budeš čovek, vreme da budeš skot, vreme da odmaraš i vreme da radiš, vreme da kažes ‘’Volim te’’ jer nisi već dugo, mogao bi pre nego sto kazaljka obiđe opet pun krug, vreme da rađaš decu, vreme da živiš i da umreš.

Od čudne sam vrste ljudi. Kažem vam ne volim vreme, plaše me satovi, godinama sam ih ignorisao i sa njima bitke vodio, oholo im se u facu smejao i živeo zablude da je život samo ono što ti hoćes, kad ti hoćeš i kako ti hoceš a vreme je mudro i tiho neprimetno prolazilo pored mene puštajući da se život o mojim naivnostima pobrine stavljajući mi na leđa sva moranja koja sam trebao ali sam ih u sopstvenoj oholosti preskakao vođen idejom da u životu mora samo da se umre i ništa više a i te kako sam pogrešio. O kako sam samo pogrešio.

Otrežnjen realnošću shvatio sam da nemam problem sa satovima nego sa onim što satovi predstavljaju a to je prolaznost i da je svako moje negiranje vremena bilo strah od prolaznosti. A prolaznost vam je opasna stvar ako ne umete sa njom, shvatiš tek kad prođe koliko je u stvari ta njena brzina kojom dođe i ode u stvari lepa jer je ona pokazatelj toga ko si postao i šta si postigao u datoj jedinici vremena zvanoj život. Prolaznost je merilo svega onoga što jesmo, što smo bili i što ćemo kroz nju postati. Zato se ne treba plašiti prolaznosti jer ona sasvim sigurno ne znači odlaženje i nestajanje, to što je nešto prolazno ne znači i da je nestalo jer sve što je bilo u meni je do kraja mojih dana i nije prošlo samo se sa mnom saživelo. Prolaznost nije isto što i zaborav, prolaznost živi u tebi, prolaznost je evolucija tebe, zaborav je smrt, radujte se prolaznostima i čuvajte se zaborava. Prolaznost je učiteljica života, ona je ta koja te uči da u životu svega ima na pretek sem vremena i zato u ovoj mojoj prolaznosti:

Nemam više vremena za bacanje na utrnula osećanja, amputirane emocije, dosadne i razvučene dane sa zaleđenim sećanjima na tačno određene sate koji se kao projekcije bioskopskih blokbastera emituju konstantno u mojoj glavi.

Nemam više vremena da razumevam tuđe suštine ni svoju nisam do kraja shvatio.

Nemam više vremena da se tražim po tuđim lobanjama ni u mojoj se nisam do kraja našao.

Nemam više vremena da se u tuđe grudi useljavam i u mojima mi je pretesno.

Nemam više vremena  da se zbog drugih menjam, ni zbog sebe se nisam promenio.

Nemam više vremena da pružam utočišta izgnanicima iz sopstvenih života koji bi da se slade nektarom mog ludila pa da se onda vrate u svoje sive, učmale svakodnevnice.

Nemam više vremena za one koji nemaju za mene vremena.

Nemam više vremena za okretanja i vraćanja, u meni ima snage još samo da idem pravo pa dokle ili do koga stignem.

Nemam više vremena da odluke odlažem od ponedeljka do ponedeljka.

Nemam više vremena da čekam da me odaberu došlo je vreme da ja biram.

Nemam više vremena ni za vas uplašene od samih sebe koji koračate tuđim utabanim stazama, plašeći se da zakoračite u novo i nepoznato nego vonjate i trunete u senkama tuđih dostignuća.

Nemam više vremena da tuđe kukavičluke svojom hrabrošću potirem.

Nemam više vremena za ljude bez duše, za ličnosti bez karaktera, za karaktere bez suština.

Nemam više vremena za abortuse ljudskih egzistencija koji se besomučno batrgaju u kavezima sopstvenih duša.

Nemam više vremena ni za vas bezgrešne što prvi bacate kamen, gledate svoja posla i ne umete nikog da mrzite nego ste od najfinijh emocija i čiste ljubavi satkani a unutrašnjost vam smrdi na trulež zavisti i licemerje.

Nemam više vremena kad da se bavim vama dobrim ljudima, izvinite me fariseji ali ja pored ljubavi umem i tako prelepo da mrzim i prezirem i umoran sam od toga da budem dobar čovek sada želim samo da budem čovek.

Nemam više vremena da gledam uperene prste i da se tresem zbog toga šta će reći ili pomisliti neko sa kim se ni na zdravo ne znam, jednostavno nemam više vremena za to.

Nemam više vremena ni za kritike, ovaj beskraj sam Ja ili mu se divi ili se skloni što dalje iz njega.

Nemam više vremena za mene, tebe i njega i nas u pauzama između vas.

Nemam više vremena da ubijam sebe da bi mogao da oživljavam tebe.

Nemam više vremena da ovu ljubav provlačim kroz kilometre telefonkih žica.

Nemam više vremena da te provlačim kroz priče, pisanja i ćutanja, vreme je da dodirujem i vrištim nečije prisutnosti a ne da se gušim u tvojim odsustvima.

Nemam više vremena da se zaljubljujem u nedodirljiva božanstva, sad želim nešto smrtno i stvarno što će umeti za mnom da krvari, voli i da me ne boli.

Nemam više vremena da ti umirem u očima,hoću nekog da mu se rađam svakog dana u mislima, grudima i rečima.

Nemam više vremena da plivam po plićacima tuđih osecanja i da se pretvaram da su okeani najdublljih emocija a u stvari su samo mulj za lečenje usamljenosti.

Nemam više vremena da od grudi pravim javnu kuću za sve one kojima sam dobar u tami noći ali ne i na svetlosti dana.

Nemam više vremena da tuge ublažavam orgazmima a požude gasim golim telima dok mi je duša do grla zakopčana. Skini mi dušu, ogoli me do koštane srži mog unutrašnjeg svemira, za sve ostalo ćemo lako.

Nemam više vremena za ljude sa kojima će da me razdvajaju snovi, kilometri, stavovi i želje sada mi trebaju samo oni sa kojima me ništa sem poslednjeg rekvijema razdvojiti neće.

Nemam više vremena ni za šta za šta sam do sad imao vremena

a pogotovu nemam vremena za životarenja od sad imam samo vremena za življenja.

You Might Also Like

No Comments

Leave a Reply

Back to top
%d bloggers like this: